26.09.2011.

IVICE SREĆE




Sklapam
oči
poput
istine,
što
prisluškuje
oblaka
let.
A otvaram
dušu
u
treptaj
stiha
koji
pada.

Eho
čežnje
siječe
dušu
mačem
želja.

A komad
vremena
u
mojim
mislima
udvara
se
sreći.

16.09.2011

12.07.2009.

ZAVIČAJNA




Sipi tiho, pred kućnim pragom
Bijeli oblak prvoga snijega
Ko nekad srećno u djetinjstvu
Pela sam se do vrha brijega.

A tamo gore, gdje mraz hvata
Promrzle ruke, dječije, crvene
Od vjetra uplakana, bijah srećna
Krv bi mi tada raspjevala vene.

I mada mi ruke toplinu traže
Znala sam satima praviti snješka
A snjeg se prvi ko sreća topi
I svaka kap ko tuga je teška.

Sunce je znalo boljeti me tada
Mrzila sam ga ko proljeća rana
A sada u suzama oblaka snježnog
Srećna se sjećam prošlih dana.

I mada plačem, i suzama, i svime
Što liju suze nakon vina
Pregršt je pahulja bijelih i crnih
U životu mome istina jedina.

Kao nekad srećno, pred kućicom mojom
Snješka ću promrzlim dlanom utabati
I umjesto sunca, ja biću sunce
Suzom mu da ostane neću dati.

Jer snješka bijelog kao u djetinjstvu
Više ne znaju praviti moje ruke
Pred tuđom kućom u tuđoj bašti
Veju snjegovi crni, crni ko muke.

I sada iz tople sobe gledam
Ko u djetinjstvu snježno mi djelo
I plaćem isto, zašto se topi
Srce mi je na prozor sjelo.

Rado bih skočila, van, na prag
I srećno kao nekad, pod nebo stala
Al umjesto kliktaja zbog snjega u kosi
Bojim se dušu bi nebu dala.

I samo sipi, pred kućnim pragom
Pahulje plešu u zanosu snježnom
A svaki moj uzdah i svaka suza
Dira mi dušu uspomenom nježnom.

Ja ne plačem za svojim djetinjstvom
Nije mi ni žao topljenja snjega
Već srce mi se na tuđem prozoru mrvi
Gdje kućica moja i vrh moga brijega?

1992